Arhiv tekstova

Udruga protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, sa sjedištem u Zagrebu, već tradicionalno svake godine u glavnom gradu Hrvatske organizira »Dane Srijema«, manifestaciju koja kroz brojna kulturna događanja čuva duhovni, nacionalni i kulturološki identitet Srijema. U okviru te jednomjesečne manifestacije prošli je petak, 25. siječnja, održana književna večer posvećena prof. Jurju – Đuri Lončareviću, u povodu desetogodišnjice njegove smrti.  

Svoja sjećanja na ovog velikog čovjeka, književnika i intelektualca iznijeli su prof. Đuro Vidmarović, autor bibliografije o prof. Lončareviću, književnik Joja Ricov i pjesnikinja Branka Jagić, koja je čitala svoje pjesme posvećene ovom srijemskom velikanu.

ŽIVOTOPIS: Juraj Lončarević rođen je 3. ožujka 1930. godine u Srijemskoj Mitrovici, gdje završava osnovnu školu i 5. razred gimnazije. Majka Zlata podrijetlom je iz plemenitaške obitelji Čilić, a otac, dr. Ivan Lončarević, ugledni odvjetnik, između dva svjetska rata biran na listi HSS-a u parlament Kraljevine Jugoslavije. Kada se ta država raspala, prihvatio je mjesto gradonačelnika Srijemske Mitrovice. Međutim, kako je obitelj Lončarević bila kršćanskih svjetonazora, Đukin otac je odmah shvatio da je na djelu jedan totalitarni režim, pod strogom kontrolom Njemačke, da Hitler nema puno veze s katoličanstvom te, razočaran, daje ostavku na svoju dužnost. Bez obzira što je do kraja Drugog svjetskog rata djelovao humanitarno, pomagao i spašavao svoje brojne sugrađane, to razdoblje njegovog života nikada mu nije oprostila komunistička Jugoslavija, a posljedice su, pokraj njega, snosili i oni koji su za to najmanje krivi – cijela njegova obitelj. Oduzeta im je kuća, protjerani su iz svog rodnog grada i odselili su se u Zagreb. Pokojnom Đuri bilo je zabranjeno školovanje u svim srednjim školama tadašnje države, a to sprečavanje školovanja imalo je za cilj pretvaranje obitelji u građane drugog reda. »Međutim, prst Božji je htio, da su se, zahvaljujući svojoj genetskoj predispoziciji i velikoj upornosti, članovi obitelji uspjeli izvući iz komunističkih ralja i beznađa i osigurati svoju egzistenciju. Jedan dio Đurinih braća i sestara završio je u inozemstvu, jedna sestra mu je postala časna sestra i dugo godina bila tajnica našeg uvaženog kardinala Kuharića, a on sam se zaposlio i privatno polagao ispite te završio preostale razrede gimnazije i Filozofski fakultet«, rekao je prof. Vidmarović i dodao, kako je za prof. Lončarevića sretna okolnost bila što je u obitelji naučio francuski, a kasnije i ruski jezik, što mu je za ono poratno vrijeme pružalo idealne predispozicije za bavljenje znanstveno-istraživačkim radom.

PRETHODNICI HRVATSKOG PRO-LJEĆA: Juraj Lončarević je radio kao profesor u Đakovu i Subotici te kao knjižničar u Akademiji u Zagrebu, a nakon toga, po »direktivi«, u specijalnom školstvu, jer mu drugi oblici nastave u školstvu nisu bili dopušteni. Kada je u književnim krugovima 1967/68. godine došlo do previranja, prof. Lončarević je s istomišljenicima pokrenuo »Hrvatski književni list«, koji se sa starčevićanske pozicije borio za neovisnost Hrvatske, a njegovi su suradnici zapravo bili prethodnici hrvatskog proljeća. Uslijedila su brojna uhićenja, među kojima i Bele Gabrića, Ante Sekulića, dok je Juraj Lončarević završio u zatvoru u rodnoj Srijemskoj Mitrovici, u kojoj je ranije robijao i njegov otac. Kao i ostali, optužen je za nacionalizam, što je tada bila vrlo teška optužba, a činjenica da je vjernik samo mu je otežavala situaciju. »Đuro je doista bio nacionalist, ali u onom pozitivnom smislu, jer se zalagao da Hrvatska diše s oba svoja plućna krila te da svi Hrvati djeluju u okviru jedinstvenog kulturnog prostora«, ustvrdio je njegov prijatelj i supatnik Joja Ricov te dodao da prof. Lončarević nakon izlaska iz zatvora dugi niz godina nije smio pisati i javno djelovati, što je za jednog književnika ravno zatvorskoj samici, pa je sve svoje radove bio prisiljen potpisivati pseudonimom, ili ih je ostavljao bez potpisa. Nakon uspostave Hrvatske i dolaska toliko željene demokracije, uslijedio je masovni egzodus srijemskih Hrvata, a prof. Lončarević je, usprkos teško narušenom zdravlju, sve to duboko emotivno proživljavao te s istomišljenicima osnovao Udrugu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata i bio prvim urednikom njezinog glasila »Zov Srijema«.

Bio je dugogodišnji član Društva hrvatskih književnika te objavio knjige: »Šokački i bunjevački književni portreti« (1969.), »Unatoč svemu ostati vedar«, reportaže o župnicima (1984.), »Sakralno-turistički vodič Slavonije i Baranje« (1985), »Hrvati u Srijemu« (1990.), »Hrvati u Mađarskoj i Trianonski ugovor« (1993.) i u suradnji sa Zlatom Fijak-Gvozdić »Srijemska kalvarija Hrvata« (1995.).

Svi sudionici večeri sjećanja na pokojnog prof. Lončarevića složili su se da je odlaskom ovog velikog hrvatskog književnika hrvatska kultura izgubila jednog velikog čovjeka, istinski predanog kulturnog djelatnika, mobilizatora, koji je cijeli svoj život nesebično posvetio svojoj domovini Hrvatskoj.

Zlatko Žužić